Uvijek kažem da se svatko trčanjem bavi iz različitih razloga. Netko zbog rekreacije, netko zbog zdravlja, netko druženja, netko zbog pomicanja vlastitih granica i postizanja zavidnih rezultata. Nitko od nas nije isti, niti ima fizičke predispozicije niti mogućnosti za treninga niti isto zdravstveno stanje i slično, ali svima nam je zajedničko zadovoljstvo i sreća prolaska kroz ciljnu liniju…Jednom posebnom trenutku sam svjedočila na Plitvičkom maratonu. Naš je klupski kolega istrčao Plitvički maraton i naočigled umoran i iscrpljen, naslonjen na koljena primao čestitke svojih klupskih kolega. Naravno da sam i ja napravila isto, a onda ga zagrlila i pomogla mu da se probije kroz masu do prve klupice, kako bi on rekao „samo da se dobije“ malo….donijela sam mu vodu i pivu koju je sanjao zadnjih 5 dana ususret utrci. Šutljiv i iscrpljen je sjedio na klupi i tiho zahvaljivao Bogu; a ta njegova skromnost je i mene skrušila…a onda je podigao glavu i rekao:
„ Inja kako je ovo dobar sport! Ne prašta ništa!“ i široko se nasmješio.
Taj trenutak i tu njegovu rečenicu neću zaboraviti dok sam živa. Jer zbog svog zdravstvenog stanja mogao je izabrati drugačiji put. Ali Milanu je najteži put onaj i koji najviše nagrađuje. Trčanje ne prašta ni preskakanje treninga ni loš dan, ni loše vremenske uvjete ni pad timske motivacije ni teškog protivnika. Tu si ti protiv sebe i sa sobom, kroz sve kušnje svakog koraka i svakog kilometra koji je pred tobom! Zato je trčanje poseban sport…a poseban je i naš Mića, maraton je istrčao za 3 sata, 24 minute i 44 sekunde i to Plitvički, jedan od najtežih i time ostvario ukupno 13. mjesto i 2. u svojoj kategoriji!
